secret...

buduci da sma vas malo zanemarila u zadnje vrijeme, mea culpa, nisam sigurna jesu li do vas doletile rukavice/stafete(meme, kako god to vec zovu, pa ju prenosim i tu....

(za neupucene-treba napisati 5 stvari o sebi koje nitko ne zna, i dobacit rukavicu na 5 novih adresa)

ovih dana su svi zbrisali nekamo na skijanje.
ja sjedim doma.

zasto?
zato sto imam puno ispita, a ruku na srce, mogla bih se i malo vise potruditi, a kaznjavanje same sebe na nacin da sjedim doma, i nije neka opcija.
zato sto moji starci idu na skijanje sa svojim frendovima, brat sa svojim, a moje frendice sa svojim deckima.

gdje je u toj prici moj decko?
moj decko, ah dalmos, vise voli sunce. nije snijeg za njega. njemu draze more. i sportovi s loptom. nije njemu bas milo sve ovo gdje nisi svojom nogom na zemlji, kao npr skijom, klizaljkom, rolom i slicno.
a ja kao dijete koje je rodeno kad je padalo snijeg, koje je prohodalo na snijegu, koje sve svoje radosti veze uz snijeg, skijanje, snjegovica, sanjkanje i slicne stvari, sjedim i ucim. ispravak: dosadujem se, jer mi se bas ne uci.

prvi put sam stala na skije s cca 4 godine. s vrticem. nije to bila neka luda fora, niti spustanja s padine, nego cisto nazovimo to navikavanje na skije, hodanje s njima i onak koso penjanje uz padinu(nazovimo to mucenje djeteta jer onaj tko skija zna da nema gore stvari).
kad sam krenula u skolu, dobila sam i ucitelja. prvi sat su mi se raspale neke posudene pancerice, otpala je plastika, a ostalo je samo ono cudo koje stoji unutra da ti bude mekano i toplo. sjela sam i rasplakala se i rekla da nikad necu skijati. onda smo nabavili neke druge i s njima proskijala ko velika.
svake iduce godine, narednih cca 12 god (tokom mog osnovnoskolskog/ srednjoskolskog skolovanja) sam svake zimske, a ponekad i one uskrsnje praznike isla nekamo. mislim da sam prosla vecinu europskih skijalista. sto onih poznatijih, sto onih manje poznatih.

i onda stanka od 2 godine. do prosle. kada mi je sve izgubilo svoju car. uskrs. nema zive duse. skijalista prazna, nema vesele atmosfere u kaficima na vrh brda, one naporne austrijske glazbe, pijanih turista, mirisa caja i kuhanog vina. plus sto sam se isla suncati, na 2 tisuce metara visine, usred podneva kada je sunce najace, pa sam prosla s opeklinama na licu. i plakala da cu zauvijek ostati takva, te da nikad vise necu skijati.

ugrizla se za jezik. skija mi se. jako. mislim da ce dalmos dobiti od mene skijice, pancerice, i ski kartu za neko skijaliste vulgaris, pa da ga naucim laganini. bejbi lift. spustanje u plugu. padanje na guzu. al kad stane cvrsto na svoje noge i kad nauci, vuci ce on mene svake godine.

u jednom trenutku toliko zalim za izgubljenim bozicem, i toliko ga zelim natrag. a kad se priblizi, zapravo mu se ne veselim ni najmanje, i jedva cekam da prode.
nerviraju me ove sve bozicne pjesme. koliko god da ih obozavam u odredenom trenutku godine. najgore od svega je sto su tek pocele.

nervira me smisljanje poklona. puna entuzijazma sam vec u 11mj kupila pokoji poklon misleci se da cu s tim biti gotova prije nego se sam bozic pojavi.
a onda shvatis da postoje jos neki ljudi kojima bi bilo lijepo nesto pokloniti. pa se sjetis da nekim ljudima kasnis s rodendanskim poklonima. pa se sjetis da drugima rodendani tek dolazi. pa godisnjice. pa sto nekih datuma.
sve kreativne darove sam vec ispucala. a i ruku na srce, malo je blesava situacija kad ti dobis poklon od par stotina kuna od nekoga, a ti poklonis sve nesto sto sam napravis, bez nekog posebnog truda i ulozenog vremena.
inspiracija mi je na nuli. novcanik prazan. na karticu nikako da sjednu novci. a neki racuni cekaju. poput onog paukovog.

da stvar bude jos gora, obilazeci sve trgovine u potrazi za savrsenim poklonom za nekoga, nades sebi savrsene tenisice kakve trazis vec dugo, pa ih kupis. pa ti dode da places doma.

rastrosna sam. ostala bez love. ostala bez inspiracije. i trenutno mrzim blagdane.
a vremena je sve manje.
za koji dan putujem. i sve poklone trebam spakirati sa sobom.
ne znam 'veselim' li se vise putovanju ili bozicu.

a jos su mi i zapele za oko one nausnice, rajf i torbica.

fuj.

mozete zamisliti svoju reakciju da idete otkljucati auto onak na slijepo jer vec napamet znate gdje ga uvijek parkirate, dignete pogled, a auta nema?

pauk mi je pokupio auto.
na parkingu za stanare neke tude zgrade.
kako pauk moze znati da ja nisam stanar te zgrade?

kako potrositi novce predvidene za poklone dragim mi ljudima za nadolazece blagdane?
iliti novce za koje stedim vec sto godina, plus novce dobivene za rodendan od obitelji.
pogodite koliko je kazna!

sretan bozic obiteljima vucne sluzbe i policajaca koji jos dodatno izvuku neku lovu. valjda ce uzivati u poklonima u kojima bi uzivali moji najmiliji.

jebemimmater. seronje.

budi mene jedno jutro (ok, bilo je to sveukupno samo par jutara) sestra i vise dizi se mala ides u drugu sobu. nekako sam si spremila sve stvari iz ormarica koji sam imala, otusirala se u samo svojoj kupaoni na brzinu, i krenula za njom. dobivas drustvo, bit ces s mladim damama u sobi.
pogled prema kraju sobe, 2 cure raspricale se. nisu mi ni na prvu djelovale simpaticno, al mislim si - nisam bas u situaciji da biram, ionako cu brzo doma.
spremila stvari u novi ormaric, prljav i neuredan. srecom mama je ostavila par vrecica pa sam sve fino poslozila. i legla u krevet. krevet je krenuo. dovikne cura kak ti kreveti nemaju kocnice. nekako ga zaustavim i namjestim da stoji mirno. i pravim se da citam neki casopis, kako bi sto manje dosla u konverzaciju s njih dvije.
mlada si. kolko imas godina? 20, rekoh. nemas djece? nemam, ne. tu se ubacuje ona do prozora s pricom kako je ona u mojim godinama rodila vec dvaput, sad ima par godina vise od mene, i ima troje djece. ova pored mene krece svoju pricu. nakon koje su mi se sve igle cinile tako mile.
prica o tome kako je silovana s 14, i svim detaljima, o tome kako se udala i rodila sa 16, kako zivi u pripizdini bez ducana, i onda cijela zivotna prica. koju mi se ne da slusatai. i na koju mi se ne da odgovarati mojom.
radis? ne, studiram. tu krece onaj pogled - ajme ti studiras, nemas djecu, nemas muza - nesto nije u redu s tobom :D
nakon nekog vremena zakljucujem da ta do mene bas i nije normalna, jadna nije ni cudo sto je prosla. ali mene detalji o silovanju zaista ne zanimaju. niti slike djece ove druge. niti razgovori njih i njihovih muzeva. da ne pricam o zvukovima koje jadne proizvode dok pricaju.

wc. bila sam u stanju sve drzati u sebi, ili se otici popiskiti van u dvoriste. nas tri zenske na odjelu, 2 wca, a tako ne izgleda ni u najjadnijem javnom wc-u. bilo bi mi draze da ima cucavac u koji cu cucnuti i popisati se u rupu nego da se moram patiti u nekom polustojecem polozaju dok pazim da se ne skvasim na zapisanu dasku. a da ne govorim o zapisanom podu. srecom otusirala sam se u staroj sobi.
odjednom utrci u wc ona normalnija, nikotinska kriza ju puca, bocicu infuzije drzi u jednoj ruci, a cigaretu u drugoj. jurim van. nazad u krevet. a ova nenormalnija sve svoje stvari rasirila posvuda. pomalo razocarana sto ne pokazujem interes prema njoj i njenim zivotnim pricama.

dolazi mama i spasava me. setale smo cijeli dan po onom bolnickom dvoristu. zaista imas osjecaj kao da si usao u paralelan neki svijet. odjednom netko me copi za guzicu. ove dvije izletile iz sobe i setkaju po dvoristu. bolesna situacija. ja vec skoro zdrava, setam da pobjegnem od njih, one bolesne, prije svega mentalno mene traze u dvoristu.

noc je bila najgora. jedna je imala sutradan operaciju, i ni uz tablete za smirenje/spavanje nije zaspala. jaukala je cijelu noc i gnjavila nas. ova druga je hrkala. i budila se, s onim nekim neartikuliranim glasovima.

ujutro sam vec bila na rubu snage i zivaca. jer vise nisam imala zasto lezati tamo, a njih nisam mogla gledati, a kamoli slusati. srecom doktor me pustio doma. trazile su br moba da se cujemo. aha, ofkors. mama je tada uletila i zbrisale smo doma.

nevjerojatno kako na jednom tako groznom mjestu spoznas sve te vrijednosti. prvo poslozis prioritete. a onda shvatis tu drugu stranu medalje. cijelog drustva. socijalnih slucajeva. sve stvari koje 'vidis samo u filmovima'. bas onako suocen sa svim tim. gledas to u oci. i shvatis koliko si zapravo sretna osoba.
nije lijepo mjeriti svoju srecu prema tudoj nesreci. ali postanes zahvalniji, i pomaknes neke svoje granice. nades razumijevanje za nesto nerazumljivo.

naucila sam lekcije. nadam se da se na takva mjesta vise necu morati vracati.

oduvijek sam se jezila na sam spomen mjesta zvanog bolnica, na sve one ljude u bijelim kutama sa stetoskopom oko vrata, i onih teta koje te samo hoce bockati.
prvi najveci strah je bio strah od igle. mislila sam da su cijepljenja u skoli najgora stvar koju mogu dozivjeti, i veselila se kraju svog srednjoskolskog obrazovanja jer sam znala da tu prestaju sva ta bockanja. onda je doslo vadenje krvi, koje sam jedva prezivjela. krv i igla zajedno u kombinaciji, su mi najveca nocna mora bile. al postojao je jedan veci strah - ostati u bolnici.

kada ti je sa zdravljem sve u redu, uvijek imas neke sitne problemcice koji te muce. kada ti dode neki maleni zdravstveni problemcic, ne postoji apsolutno niti jedan drugi.

uvijek sam neke sitne temperaturice pokusala sprijeciti sto prije, kucnom njegom, sopanjem vitaminima, skidanjem temperature, pozitivnim mislima, i svim mogucim i nemogucim nacinima, samo da to ne skoci malo vise i da ne moram ici teti u bijelom.
a onda ti se desi nesto, ne bas milo, ali ne i tako jako strasno. pa jedan pregled. pa te pusti doma. pa te zaboli opet. pa trk na drugi pregled pa te ostavi u bolnici.
ako imas malo srece, i pokoje poznanstvo, koje ti moze omoguciti malu vezicu, sretan si. sreca u nesreci. zaista se grozim svih tih veza koje se potezu danas. ali ako je moje zdravlje u pitanju, jbs moralnost, i sve ostale pizdarije. naravno da gledas na to kako ces sto krace ostati i sto zdraviji izaci. sa dobrom njegom.
dobiti privatni smjestaj u bolnici, u sobi u kojoj si sam, u kojoj netko od roditelja/prijatelja moze biti uz tebe kad god pozelis, meni je bila najbolja moguca stvar koju sam u takvoj situaciji mogla pozeljeti. na trenutak ti je lakse. osjecas se ipak malo manje bolesnim, i izade ti nekakav osmijeh na lice.
cak i kad ti se vec koce leda od stalnog lezanja, i kad razmisljas u tom trenutku tko je sve lezao na tom krevetu, koliko je njih dosada u njemu umrlo, koliko njih se upisalo na taj najlon koji ti je ispod plahte koja se stalno dize i slicne blesave misli koje mogu na trenutak djelovati smjesno, ali ti uvuku nekakvu gadost da lezis tamo uopce.
negativna strana tog privatnog smjestaja su zloceste sestre. koje te gledaju preko oka, i koje ti zabodu i infuziju, i igle za vadenje krvi, i sve ostale potrebne iglice toliko jako, da im u sebi psujes sve po redu, a istovremeno ne znas kako se zoves. a kad dode doktor, onda su najfinije na svijetu. cak te podragaju i kazu kako si im dobra, i pitaju treba li sto donijeti.
mislim da se nikad u zivotu nisam tako rano ustajala. budenje prije 6, pa hop vadenje krvi. pa ti otvore prozor, a vani ledeno, i izbace te van iz kreveta da prosetas. pa nazad u krevet. pa vizita. pa opet neke iglice. pa neke pretragice. pa te pokusavaju nasopati onom odvratnom hranom, i preslatkim cajem. i tako u krug. do podne kada vise nemas sto raditi, i jedva cekas noc da mozes zaspati. a cijelu noc ne spavas.

definitivno najgore iskustvo. ne bih opet, hvala.
proslo je od toga koji mjesec, i naj sam super. ali i dalje imam strah od svega toga.

zaista, kada shvatis kolko ti je vlastito zdravlje bitno, i kad shvatis kolko si sretan jer si zdrav, shvatis vrijednost nekih stvari. poslazes prioritete. u trenutku kad si najnemocniji znas sto je za tebe najmocnije.
nazalost, neki ljudi nikada nece naucit poslozit prioritete.

bila sam jedno vrijeme u dilemi oko toga sto da pisem tu.
zapravo sam duze bila u dilemi dal da uopce pisem tu.

koliko uopce ima smisla kopirati sve s mog maticnog bloga, a koliko s druge strane ima smisla pisati tekstove posebno za jedan blog servis, a posebno za drugi. toliko vremena ipak nemam. inspiracije jos manje. zapravo je stvar u inspiraciji.
sve neke 'vec napisane stvari' mi je bedasto pisati. cak iako nije ne na istom mjestu.
ali vjerojatno bi sama sebi bedasto zvucala da vam idem ispocetka objasnjavati da imam glupe susjede koji me maltretiraju narodnjacima koje ne podnosim, da imam najboljeg decka na svijetu koji nazalost ne zivi u istom gradu, ili da mrzim lose vozace, ili pak da sam na pocetku faksa tako glatko prolazila kroz sve, a sada se ne micem s mrtve tocke, iako sam vec dogurala do trece. jer su to stvari vec napisane.
mozda cu ih spomenuti kao da vec sve znate o njima, a vi cete samo kimati glavom kao da je sve kristalno jasno :)

vjerojatno ne bi ni otvorila ovdje blog, da me na x-ovom tulumu jedan od njih nije onak podbadao zasto ne pisem za njih, pa mi je valjda to ostalo negdje onak u kratkotrajnom pamcenju. a simpaticni su decki, pa da vidim i njihovu ekipu ovdje.
prvih desetak blogova na koje sam naletila-bum pjesnicki. nije bas da sam pjesnicka dusa. vise sam usmjerena na likovnu umjetnost, ako cemo iskreno. pjevat ne znam, a kamoli pisati pjesme. sukladno tim nisu mi ni interesantne.
nisam znala ni dobar tekst napisati dok nisam pocela pisati blog, a sad mislim da se nade pokoji dobar ipak :)
nakon tih par pjesnickih sam rekla 'odustajem ja od ovoga, nije to za mene'. al onda sam naisla na par simpa cura. pa klik po njihovim linkovima, pa se nade ponesto zanimljive ekipe.

sad sam tu i tamo. kopirana vjerojatno. iako zelite znati nesto vise o meni, kopajte po arhivi mog maticnog bloga.
za sve ostalo... pravimo se kao da se znamo oduvijek.
simpa ste, znate? :)

u zadnje vrijeme, malo malo mi se omakne pa krivo posaljem sms.
nije bas da su mi najdrazi, otkad imam onu opciju unlimited. zapravo nema mi gore stvari, nego se u tih par slova dogovoriti s nekim oko necega. dize mi se kosa na glavi od toga.
ali imam nekih ljudi s kojima s vremenom izgubis kontakt, pa je cudno nazvati, a trebas neku sitnicu. pa posaljes sms.
utrka za trazenjem stare prijateljice je krenula skroz naopako. prvo sam poslala poruku na njen stari broj. pa mi je druga frendica javila da ima novi. pa sam poslala na novi, al krivo. na poruke je poceo odgovarati netko tko je valjda taman usao u pubertet pa mu se cini interesantno dopisivati se s nekom curom koja se zabunila.

podsjetilo me to na ono kada sam dragom isla poslati poruku da ga volim. pa sam izostavila jedan broj dok sam tipkala. narednih par dana mobitel je neprestano zvonio, ali ona fora zvrcne pa spusti. pa ocekuje da ja nazovem. valjda je netko prvi put dobio poruku volim te. od krive osobe. al se jebeno nabrijao.
nakon par dana poslala sam poruku da me prestane cimati jer necu nazvati.
dijete je odgovorilo da ne ocekuje da nazovem, nego da mu je gust zvati pa spustati.
mislim si, pusti budalu, ali me nervirala ta zvonjava pa sam poslala poruku, sasvim pristojnu da prestane zivkati.
'rekla si mi da me volis, zasto da te sad prestanem zvati?'
lijepo objasnih da je poruka bila poslana na krivi broj, al tom nekom je valjda bilo do jebanja mene u zdrav mozak, pa sam pokazala zube, i na manje pristojan nacin zabranila da ikad vise okrene moj broj.

ovo dijete danas, je takoder postalo naporno. ne kuzim koji je to k, ali zasto uvijek posaljem poruku na krivi, i to debilni broj. uvijek posla s nekim nedojebanima ili klincima.
'ljudski je grijesiti' kaze, a onda pocne slati sto krivih poruke na moj br. wtf?
rjesih i to.

mislim da cu ubuduce deset puta provjeriti broj prije nego posaljem.
da mi se ne bi dogodilo ko frendu. zvao je frenda k sebi na more, s onim tipicnim muskim razlozima, da poseve sto vise turistkinja. poslao je mami. zabunom.

mozda sam ipak bolje prosla, s ovim klincima.

dugo sam mislila kako je timski rad bas ono sto ja volim, i kako u grupi postignem skoro pa savrsene rezultate. uvijek mi je grupa poticaj da se trgnem i dam svoj maksimum s obzirom na to da i drugi ovise o meni. jednako kao i ja o njima. pa zabusavanje i neozbiljnost ne prilice cijeloj toj zamisljenoj shemi.

prvi put kad sam se opako opekla, a kada sam zaista shvatila da sam se opekla, bilo je kada smo se nas tri, dogovorile za zajednicki seminar. 3 zajednicka seminara. koja su na kraju zavrsila tako da je svaka dobila svoj. i od timskog rada nije bilo ni t. a to se ispostavilo onog dana kada smo se dogovorile naci, jer smo kao sve 3 procitale sva tri seminara, i jer smo ih kao sve tri sastavile, pa cemo iste stvari zabiljeziti, razlicite naglasiti. ja sam jedina eksli procitala sva tri. one su po jedan. njihova sreca, razlicite medusobno. meni je ostao treci koji nije nijedna procitala. no u koncanici je bio najbolji. ja sam dobila ispitnu ocjenu vise zbog jako dobrog seminara. iz lose situacije, u kojoj sam se osjecala glupavo, izvukla sam ipak nesto dobro. pa sam zanemarila da je timski rad nesto jako glupo.

ovaj put nas je bilo desetak. kada se skupi desetak medusobno si dobrih prijatelja, koji zbog obaveza ne stignu popit kavu kao nekad, onda se timski rad pretvori u kavu 'gdje sam bila, sta sam radila svo ovo vrijeme', a od timskog rada opet ni t. onda se dogovorimo za jos jedan termin, prije kojeg cemo razraditi temu doma sami, pa spojiti ideje na iducoj kavi. a onda se ne pojavi nitko. osim mene. i jos jedne, dvije nadobudne osobe, ipak malo nadobudnijih od mene. a drugi salju poruke - napravite vi to, pa cete nam reci sto ste napravili. hocemo my ass. izvolite se pojaviti sutra. inace necemo imati nista. ljuta, u situaciji da se doslovno dignem na dan prezentacije rada i da imenujem pojedince koje je bolila ona stvar za sve.
na kraju se ipak napravilo nesto. nazovimo to timski. iz kucnih ideja nas troje nadobudnih. pardon, ipak dvoje. od deset. daleko od dobrog rada. daleko od ulozenog truda. mojeg, a kamoli tudeg.

kad ti je grupa losa, ni ti se nemas potrebu pokazati u pravom svjetlu.
kada ti grupu cine dobri frendovi, dobar rad je sve samo ne zagarantiran.
kada je grupa prevelika, mozes odmah znati da ce sve pasti u vodu.

najbolje je povuci se iz iste, i biti sam svoj majstor. jbs timski rad, ja sam ipak najsigurnija sama u sebe. i kada bolje razmislim, najbolje rezultate sam ipak postigla sama. bez tima. a zadovoljstvo je bilo samo moje.